Upoznajte Rovinj
URBANIZAM ROVINJA I OKOLNIH MJESTASaznajte sve o urbanizmu ovog prekrasnog grada od Antonija Rubbija,
jednog od najpoznatijih rovinjskih arhitekata
Prvo pominjanje Rovinja kao Castrum Rubini, koliko je poznato, nalazimo u djelu “Cosmographia” ravenskog Anonimusa. Djelo, iz VII.st., s mnoštvom geografskih podataka koji se odnose na V.st. iz čega rovinjski kroničar Benussi zaključuje da je Rovinj nastao u razdoblju od III. do V.st.
Okolica današnjeg Rovinja je, prema arheološkim nalazima, bila nastanjena već u prapovijesnom razdoblju – brončanom i željeznom dobu, kada u Istri cvate kultura Histra koji su tu živjeli i trgovali sa Grcima i Etrušćanima. Najnoviji slučajni nalazi ukazuju na postojanje života već na prijelazu iz II. u I. milenij na samom otoku (od 1763. poluotok) na kojem je smješten današnji Rovinj.
Malo je tko posjedovao takvu strukovnu i emotivnu posvećenost prema istraživanjima moderne istarske
arhitekture kao rovinjski arhitekt Antonio Rubbi.
Njegovi su interesi daleko nadilazili vlastitu projektantsku aktivnost, smatrajući kako biti arhitekt u ovom
povijesnom vremenu prijelaza iz 20. u 21. stoljeće također znači postati povjesničarem i teoretičarem
moderne i postmoderne arhitekture u Istri.
Antonio Rubbi rodio se 10. studenog 1955. u Puli. Nakon gimnazije upisuje studij arhitekture na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je 1979. godine u klasi arhitekta Nevena Šegvića. Od 1980. – 1992. godine radio je kao urbanist u gradskoj upravi Rovinja. U tom razdoblju bavi se zaštitom i revitalizacijom povijesne rovinjske jezgre. Tada je radio i na izradi prostornih planova grada i općine Rovinj (1987.) i rovinjskoga Starog grada (1992.). 1990. godine sa arhitektima Slavkom Batelićem, Brankom Orbanićem i Bruno Poropatom osniva „Grupu 90“ koja se zalagala za očuvanje arhitektonskog naslijeđa Istre. 1992. godine pokreće samostalnu projektantsku djelatnost i u Rovinju osniva arhitektonski atelje „Habitat“. Kao arhitekt u svom se radu nadovezuje na tradiciju modernog građenja u Istri. Važnija su mu arhitektonska ostvarenja kuća Pajković u Rovinjskom selu (1983.), te u Rovinju: uređenje gimnazije (1989.), obnova objekata na Obali A. Rismondo (1990.), sanacija zgrade u Ul. Cronache 2 (1991.) i obnova knjižnice (1997.). Sudjelovao je na čitavom nizu natječaja među kojima je najznačajniji natječaj časopisa „Shinkenchiku“ u Tokyju (1998.).
Nesebično se zalažući za promociju i zaštitu istarskog graditeljskog naslijeđa Rubbija će mnogi nazivati i „Dobrim duhom“ istarske arhitekture. 2000. godine priredio je retrospektivnu izložbu moderne i postmoderne arhitekture u Istri. Objavio je tri knjige „Moderna i postmoderna arhitektura u Istri“ (1, 2 i 3.). Autor je i dviju monografija o arhitektima Berislavu Iskri i Eligiju Legoviću. Objavio je čitav niz prikaza o arhitekturi, urbanizmu, slikarstvu i kiparstvu u Glasu Istre te u časopisima: Sinteza, Čovjek i prostor, Arhitektura, Nova Istra. U rudarskom naselju Raša organizirao je i nekoliko simpozija naslovljenih „Moderna i posmoderna arhitektura“.
Kao kipar Antonio Rubbi izveo je nekoliko zapaženih javnih skulptura u Rovinju: Sjedeći akt (1982.), Djevojčica s narom (1985.), Stablo (1986.), Ljekarnički pehar (1987.) i Galeb (1988.), te spomenik antifašizmu u Rovinjskom selu i Stablo u Vinkuranu (1996). Samostalno je izlagao u: Puli, Zagrebu, Rovinju i Kotoru, te na skupnim izložbama u: Rijeci, Splitu, Trstu, Veneciji, Raveni, Kranju, Racibórzu u Poljskoj i drugdje. Izdavač je i jedan od autora tematskih grafičkih mapa „Istarska intima“ (1999., „Istra, sklad prirodnog ambijenta“ (2000.) i „ 8 rovinjskih umjetnika (2002.).
U ovoj knjizi arhitekt Rubbi iznosi detalje o povijesnom razvoju Rovinja te razvoju urbanističke strukture Rovinja, Bala i Rovinjskog sela. Kroz cijeli tekst osjećaju se trajni Rubbijevi postulati o povijesnoj i modernoj arhitekturi Istre, a to je težnja dinamičko-skladnim prostornim oblicima i tipologiji koja ne ugrožava specifičnosti mikro i makro pejzaža. Naglašeno edukativni ton knjige na kraju svakog poglavlja kao da nas obvezuje kako se svaka nova građevina mora uklapati u povijesno tkivo grada.
Rubbi neskriveno ističe kako je kontinuitet sklade gradnje rovinjskog poluotoka ugrožen otkada je dobro prometno povezan sa za leđem, ali se mudrim prostornim planiranjem ta opasnost može i treba umanjiti. Rovinj kao auten tični urbanističko-arhitektonski biser ne smije biti žrtva injektiranog kapitala i njegovih ambicija. Uvijek na strani koncepta o kreativnoj interpretaciji regionalnog graditeljstva, Antonio Rubbi i ovim se djelom ponovno dokazuje kao jedan od zadnjih izvornih čuvara povijesne, moderne i suvremene graditeljske baštine rovinjskog prostora.
